RASPORED SV. MISA:

Radnim danom

Ponedjeljak, utorak, četvrtak i petak 18:00 sati

Srijeda i subota 8:00 sati

 

Nedjeljom

8:30 (Blato)

9:30, 11:00, 18:30 (Zimsko vrijeme 18:00) - Župna crkva Remetinečki gaj 29

Više...

bolesnicko_pomazanje_largeSvetim pomazanjem bolesnika i molitvom svećenika cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega Naroda. U teškoj bolesti Bolesnička pomast "nije sakrament samo za one koji se nalaze u krajnjoj životnoj pogibelji. Sigurno je već prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji". Ovaj se sakrament može ponoviti ako bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi, a onda nastupi druga teška bolest. U tijeku iste bolesti sakrament se može ponoviti ako nastupi pogoršanje. Prije pogibeljna kirurškog zahvata prikladno je primiti bolesničku pomast. Isto vrijedi i za starije osobe kojih nemoć biva sve veća.
S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj i tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naže pouzdanje i za našu ljubav.

O patnji ne bi trebalo previše govoriti. Čak ni o njezinu smislu, često je bolje šutjeti i nastojati pomoći nenametljivom prisutnošću. No i s patnjom i s bolešću se treba suočiti. I o njima treba reći riječ. Riječ koja se najčešće rađa iz šutnje i koja bi trebala što istinitije izreći naš stav prema životu i “prijelaza” kroz smrt Isus je “ljubio do kraja”. Zato nas Kristova smrt spašava i oslobađa od zla i smrti: njegova je ljubav jača od njih.

Isus Krist nam je pokazao da samo ljubav može dati smisao (“značenje”) patnji i smrti. U trenucima kada “više ništa ne možemo činiti” osim ljubiti, očitujemo koliko nam je ljubav nesebična. Naš stav (odnos) prema Bogu i ljudima u trenucima suočenja s patnjom i sa smrću daje vrijednost svemu onome što činimo i svemu našem životu. U trenucima patnje i našeg “prijelaza” kroz smrt ljubav treba da bude naša najistinitija i posljednja riječ. Tako se pridružujemo Kristovu vazmenom otajstvu: njegovu “prijelazu” kroz smrt u život.

Isus je svojoj zajednici - Crkvi - povjerio da bude prisutna bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. I sve nas je naučio kako i naša patnja i smrt mogu i trebaju biti “spasiteljske” i “osloboditeljske”, ako ih ljubavlju pridružimo njegovoj patnji i smrti.

Kristova zajednica - Crkva - od početka je posebnu pažnju poklanjala bolesnima. Već su Apostoli po Kristovu nalogu “mazali uljem i ozdravljali mnoge nemoćnike” (Mk 6,13). A sv. Jakov piše u svojoj poslanici: “Boluje !i tko medu vama? Neka dozove starješine (prezbitere, svećenike) Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5.74-15).

U Markovu evanđelju i u Jakovljevoj poslanici zapravo je riječ o sakramentu bolesničkog pomazanja. Sakramenat bolesničkog pomazanja na poseban je način “znak” (simbol) susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnikom. U tom se susretu očituju i darivaju pažnja i ljubav Krista i njegove Crkve prema bolesnoj braći. Sakramenat bolesničkog pomazanja, već prema prilikama, može se slaviti na više načina:

· redovno zajedničko slavljenje bolesničkog pomazanja izvan mise ili pod misom

· redovno pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja;

· zajedničko ili pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja u bližoj smrtnoj opasnosti.

U svim je oblicima slavljenja bolesničkog pomazanja zajedničko ovo:

· susret s bolesnikom u Kristovo ime i u ime njegove zajednice (to se događa i onda kad se susreću samo svećenik i bolesnik);

· priznavanje grijeha i molitva za oproštenje (općenitom ispovijedi u pokajničkom činu ili sakramentom pomirenja);

· slušanje Božje riječi čitanjem iz Svetog pisma (u smrtnoj opasnosti dovoljno je kratko podsjetiti na bitno iz evanđeoske poruke: na ljubav kojom nas Bog prihvaća i koju od nas očekuje);

· polaganje ruku i pomazanje svetim uljem na čelu i rukama;

· sveopća (vjernička) molitva kojom se ističe povezanost bolesnika sa svom Kristovom zajednicom i sa svim ljudima;

· euharistija: ako je moguće, dobro je slaviti sakramenat bolesničkog pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja jer se time ističe da se bolesnik pridružuje Kristovu vazmenom otajstvu (otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća) koje se spominje i postaje prisutno osobito u euharistiji.

U smrtnoj opasnosti bolesniku se donosi POPUDBINA, tj. bolesnik se pričešćuje Kristovim tijelom i njegovom krvi da bi mu bili “hrana” i snaga na njegovu “putu” u njegovu “prijelazu” kroz smrt u novi život.

Sakramenat bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.).

Za vrijeme slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik maže bolesnika svetim uljem na čelu i rukama govoreći:

OVIM SVETIM POMAZANJEM
I SVOJIM PREBLAGIM MILOSRĐEM
NEKA TE GOSPODIN
MILOŠĆU DUHA SVETOGA POMOGNE.

Bolesnik i zajednica: AMEN.

NEKA TE SLOBODNA OD GRIJEHA SPASI
I MILOSTIVO PRIDIGNE.

Bolesnik i zajednica: AMEN.

Ukratko bismo o sakramentu bolesničkog pomazanja mogli reći ovo:

· Sakramenat bolesničkog pomazanja jest sakramenat susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnom braćom;

· po tom sakramentu botesnik prima “milost Duha Svetoga” (“milost” znači nezasluženi Božji dar, dar Ljubavi);

· primljena “milost” Duha Svetoga:

· pomaže spasenju svega čovjeka (čovjeka kao duhovno-tjelesnog bića);

· bolesnika ispunja pouzdanjem u Boga;

· ispunja ga snagom u patnji i u tjeskobi pred neizvjesnom budučnošću i smrću;

· jača ga da ne podlegne u iskušenju (napasti) zla i Zloga;

· može mu dati da postigne i ozdravljenje, ako to služi njegovu dobru i spasenju;

· daje oproštenje grijeha (i teških ako se bolesnik ne može ispovjediti).

ispovjed_largeIspovijedanje grijeha je jedan od četiri "dijela" sakramenta pokore, zajedno sa kajanjem, zadovoljštinom i odrješenjem. Pokornik treba sve svoje grijehe točno navesti. Od vjernika se traži da se ispovjede barem prije Uskrsa i Božića ili češće ako su počinili teži grijeh. Pojam grijeh označava moralno zlo u kontekstu vjere kao slobodan ili namjeran neposluh prema Božjoj volji.

 

Zakon posta obvezuje katolike od navršene 18. godine života do 59. rođendana da smanje količinu hrane koju inače blaguju. Crkva post definira kao jedan obilni obrok dnevno uz dva manja obroka koji zajedno nisu količinski veći od glavnog obroka. Takav je post obavezan na Čistu Srijedu i Veliki Petak. Smatra se da je post prekinut ako se između obroka uzima hrana ili piće koje se može smatrati hranom (pića spravljena od mlijeka, ali ne i samo mlijeko). Alkoholna pića ne prekidaju post; ipak, oni nisu u duhu pokore.

 

Osobe koje se izuzimaju iz obaveze posta ili nemrsa - Osim onih koji se nalaze izvan dobnih granica obveze posta i nemrsa, izuzete su i psihički retardirane osobe, bolesnici, osobe krhkog zdravlja, trudnice ili dojilje s obzirom na potrebe blagovanja mesa ili uzimanja hrane, fizički radnici prema potrebi, uzvanici kod obroka koji bi svojim odbijanjem obroka nanijeli veliku uvredu domaćinu ili izazvali neprijateljstvo, kao i osobe koje se nađu u drugim okolnostima moralne ili fizičke nemogućnosti održavanja pokorničke discipline.

 

KAKO SE ISPOVIJEDA


1. pozdravi: «HVALJEN ISUS I MARIJA» (svećenik odgovori «Uvijeke»)

2. klekni - prekriži se: «U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN

3. reci: «SKRUŠENO ISPOVIJEDAM SVOJE GRIJEHE KOJE SAM UČINIO. MOJA POSLJEDNJA ISPOVIJED BILA JE PRIJE …(kada?). OVO SU MOJI GRIJESI (nabroji sve grijehe kojih se možeš sjetiti; nemoj lagati niti namjerno prešutjeti neki grijeh jer ti tada sveta ispovijed neće valjati – Bog ionako sve vidi i sve zna.»

4. kada nabrojiš sve grijehe reci: «MOLIM POKORU I ODRJEŠENJE OD GRIJEHA

5. slušaj što ti svećenik govori i upamti pokoru koju moraš izvršiti

6. kajanje: «KAJEM SE OD SVEGA SRCA ŠTO SAM UVRIJEDIO BOGA, NAJVEĆE I NAJMILIJE DOBRO. MRZIM SVE SVOJE GRIJEHE I ČVRSTO OBEĆAJEM DA ĆU SE POPRAVITI I DA NEĆU VIŠE GRIJEŠITI.»

7. svećenik te odrješuje od grijeha riječima I ja te odrješujem od svih grijeha tvojih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga.» prekriži se i reci: «AMEN

8. svećenik kaže «Gospodin ti je otpusti grijehe, idi u miru»

9. ti odgovori: «BOGU HVALA» i idi izvršiti pokoru koju ti je svećenik zadao

ISPIT SAVJESTI

Kada sam se posljednji put ispovjedio? Jesam li prešutio neki teški grijeh u prijašnjoj ispovjedi? Jesam li izvršio pokoru koju sam dobio na prošloj ispovijedi?

10 BOŽJIH ZAPOVIJEDI

1.) Ja sam Gospodin, Bog tvoj: nemaj drugih Bogova uz mene.-

Vjerujem li u Boga ili je meni bog novac, moja kuća, moj posao, čast? Ponašam li se prema drugima kao da sam ja bog i svi se moraju klanjati meni i mojem razmišljanju? Jesam li Boga zanemario i sjetim ga se samo kad mi je teško? Da li za svoje pogreške, za svoj nemar okrivljujem dragoga Boga? Koliko vremena u danu odvojim za posao, televiziju, razne knjige, časopise, serije, filmove, internet i za mnoge druge nebitne stvari a koliko za dragoga Boga? Molim li se Bogu svaki dan? Jesam li u molitvi sabran ili izgovaram prazne riječi? Čitam li Bibliju – ili ju uopće nemam? Sumnjam li u Boga i u vjerske istine? Nastojim li rasti u vjeri? Jesam li se stidio svoje vjere? Jesam li sudjelovao u ismjehivanju vjere i Crkve? Kao kršćanin, branim li Crkvu i svećenike ili govorim protiv Crkve i protiv svojih svećenika? Jesam li sudjelovao u nekršćanskim djelatnostima? Jesam li bio praznovjeran – bojao se onoga što sam pročitao u horoskopu; vjerovao u gatanje, magiju? Da li se na meni - po mojem ponašanju, govoru, životu vidi da vjerujem u Boga – ili idem u Crkvu a živim i ponašam se kao da ne idem i u Boga ne vjerujem? Sudjelujem li u životu svoje župe ili mislim da se to mene ne tiče? Jesam li spreman za svoju župu i za svoju crkvu nešto učiniti ili samo kritiziram? Darujem li za potrebe crkve prema svojim mogućnostima?

2) Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud.

Izgovaram li ime Božje uzalud? Psujem li Boga, Isusa, Majku Božju, svece? Koliko puta? Psujem li male psovke? Jesam li držao post i nemrs na Pepelnicu i Veliki petak te nemrs svaki petak?

3) Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

Idem li redovito na svetu misu nedjeljom i blagdanima ili ju bez problema propuštam te se pravdam kako nemam vremena ili tvrdim da se u Boga može vjerovati bez svete mise pa u crkvu idem samo kada osjetim potrebu? Kako to da za Bogom imam tako malo potrebe u svojem životu? Treba li mi Bog, crkva i sveta misa samo kada mi je u životu teško – ali kad je sve u redu onda mi Bog ni sveta misa ne trebaju? Jesam li kod svete mise bio pažljiv ili sam pričao, smijao se, mislio na nešto drugo, spavao? Kako sam se vladao i ponašao u Crkvi - onako kako Crkva uči ili onako kako ja hoću? Pazim li da moje odijevanje bude u skladu sa ovim svetim mjestom? Jesam li se pričestio u teškom grijehu i tako počinio svetogrđe? Jesam li nedjeljom i blagdanima radio teške poslove?

4) Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Jesam li poštivao roditelje, baku, djeda, starije, susjede, prijatelje, svećenika, učitelje, profesore? Jesam li im se rugao, prkosio, inatio, bezobrazno odgovarao, lagao im, zagorčavao život, nešto obećao a onda obećanje nisam izvršio?

Pomažem li u kući? Kakav sam prema braći i sestrama? Kakav sam u školi, na fakultetu? Da li nekoga mučim, maltretiram ili zlostavljam – bilo riječima ili djelima? Da li marljivo učim i tako se spremam za život ili sam lijen, ništa ne učim, izostajem sa nastave i radi toga dobivam loše ocjene te tako žalostim svoje roditelje a samome sebi činim zlo? Jesu li moji roditelji radi mene sretni ili žalosni? Jesam li nezahvalan svojim roditeljima? Kao mladić ili djevojka smatraš li da u životu treba samo uživati i raditi što god želiš bez ikakvih obaveza i odgovornosti, živeći na račun svojih roditelja?

Kao roditelj, jesam li razmazio svoju djecu? Dozvoljavam li sve svojoj djeci? Da li sam svoje dijete učinio malim bogom komu se svi moraju klanjati? Tko je kome roditelj – ja mojoj djeci ili moja djeca meni? Da li netko trpi zbog ponašanja moga djeteta? Savjetujem li svoju djecu da probleme rješavaju na lijep način ili možda nagovaram svoju djecu da probleme rješavaju nasiljem? Smatram li da su moja djeca bezgrešna i da ih nitko nema pravo kritizirati? Koliko vremena provodim sa svojom djecom u razgovoru i imam sluha za njihove probleme ili kažem da za to nemam vremena pa sve nastojim riješiti novcem? Smatram li kao otac da je za odgoj djece zadužena samo majka? Vodim li kao roditelj brigu što moja djeca čitaju ili gledaju u kinu, na televiziji, internetu te gdje, kako i s kime provode svoje slobodno vrijeme i izlaske? Dajem li svojoj djeci previše ili premalo? Odgajam li svoju djecu u skromnosti ili u rasipništvu? Dajem li kao roditelj svojoj djeci volju za život ili im ju možda oduzimam? Kakav primjer pružam djeci svojim životom? Da li od djece nešto tražim a sam to ne činim?

Jesam li ja svojoj obitelji na ponos ili na sramotu? Da li naša obitelj živi kršćanski?

Kao odrastao čovjek, da li se brinem za svoje roditelje ili sam ih zanemario i odbacio?

5) Ne ubij.

Jesam li poštivao svoj i tuđi život, svoje i tuđe zdravlje, dobar glas, čast ili sam tomu nekako naštetio? Jesam li pomišljao na samoubojstvo? Jesam li bio neumjeren u jelu i piću? Jesam li pušio, uzimao drogu, opijao se, neuredno živio? Jesam li drugoga ponižavao, ismijavao, vrijeđao, mrzio, svađao se? Jesam li se nakon svađe pomirio i ispričao se za ono što sam rekao , učinio - ili uporno tvrdim da ja nisam kriv nego onaj drugi i da bi se ja pomirio a druga strana to neće ? Jesam li s nekime još u svađi? Znadem li praštati kao što meni dobri Bog prašta moje grijehe ili se želim osvetiti? Jesam li svjestan da u Očenašu molim «oprosti mi moje grijehe onako kao što ja opraštam drugima»? Trpi li netko zbog mene i moga ponašanja? Jesam li nekoga sablaznio svojim životom i ponašanjem? Jesam li nekome mogao pomoći a nisam htio?

Ako vršim kakvu javnu službu, vršim li je savjesno i pošteno, na dobro drugih ili se brinem samo za sebe i svoje potrebe? Znadem li dijeliti s drugima? Činim li drugima ono što želim da drugi meni čine? Da li uvijek mora biti kako ja hoću, čak i ako je krivo i pogrešno? Kada pogriješim – znadem li priznati pogrešku ili mislim da sam ja uvijek nepogrešiv – uvijek u pravu i nikada u krivu? Mislim li da sam važniji od drugih ljudi? Veselim li se tuđem zlu, patnji i nevolji? Jesam li nekoga na zlo nagovorio, natjerao ili prisilio? Jesam li nekoga mučio i maltretirao bilo riječima ili djelima? Kakav sam u prometu? Mislim li da sam sam na cesti?

6) Ne sagriješi bludno. 9) Ne poželi tuđeg ženidbenog druga?

Jesam li bludno griješio? Jesam li bio prost, nekulturan, prosto mislio, želio, činio, slušao, gledao, govorio? Jesi li prevario ženu – jesi li prevarila muža? Jesi li tako pogazio obećanje što ste jedno drugom dali na vjenčanju? Kakav sam prema ženi - mužu? Jesam li fizički zlostavljao svoga bračnog druga? Što je naš brak – zajednički život u ljubavi ili gluma? Koliko ulažem u svoj brak? Živim li tako da zbog mog načina života moj brak trpi i prijeti mu raspad? Što činim da moj brak postane bolji? Da li samo obećavam a ništa ne činim? Jesam li rob alkohola, droge, kocke, kladionice? Trpi li radi toga moja obitelj? Jesam li sudjelovao u abortusu – činom, nagovaranjem, pomoći, prisilom, odobravanjem?

6) Ne ukradi. 10) Ne poželi nikakve tuđe stvari

Jesam li ukrao, tuđe želio? Jesam li nešto posudio i onda nisam vratio? Jesam li tuđe oštetio? Jesam li nadoknadio učinjenu štetu? Poštujem li društvenu imovinu kao svoje vlastito dobro ili ju smatram nečim tuđim, što nije potrebno poštivati? Jesam li zagađivao prirodu otpacima ili čime drugim i tako ugrozio svoje i tuđe zdravlje? Jesam li bio zavidan? Jesam li iz zavisti mrzio? Jesam li ispunjavao obećanja i držao se dogovora? Jesam li pošteno radio ili sam bio polovičan i površan? Jesam li bio lijen (na poslu, u školi, u učenju, u obitelji)? Jesam li nekoga u nečemu prevario i tako stekao materijalnu korist? Jesam li bio nepošten kod prodaje ili kod kupovine? Jesam li rasipan? Trošim li iznad svojih mogućnosti? Jesam li u životu sebičan i škrt? Jesam li primio ili dao mito?

Ako sam poslodavac, privatnik i imam svoju firmu – kako sam se odnosio prema svojim radnicima, jesam li ih poštivao, jesam li ih pošteno i na vrijeme plaćao ili sam ih iskorištavao?

Kao radnik – jesam li okradao svoga poslodavca? Jesam li pošteno radio ili sam zabušavao? Jesam li poštivao crkvene i državne zakone?

7) Ne reci lažna svjedočanstva.

Jesam li lagao? Jesam li ogovarao – prepričavao tuđe muke i pogreške? Jesam li klevetao – za nekoga nešto loše izmislio, drugima to pričao i tako ugrozio nečiji dobar glas i čast? Jesam li se nekome rugao, ponižavao ga? Jesam li nekoga bez dokaza za nešto okrivio? Jesam li se hvalisao, pravio se važan pred drugima? Jesam li laskao? Jesam li se nekome se ulizivao, dodvoravao i tako sebe samoga ponizio? Jesam li odavao tajne koje mi je netko povjerio i tako počinio zlo? Jesam li bio dvoličan, licemjeran, pravio se pred ljudima da sam fin, pristojan, dobar i pobožan čovjek a u stvari sam loš, podao, svadljiv, pričao drugome iza leđa, izrugivao ga, ponižavao, ogovarao i u srcu mu zlo želio?

Crkveno vjenčanje je čin između dviju krštenih osoba, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supružnika te k rađanju i odgajanju djece. Bitna su svojstva ženidbe zajedništvo i nerazrješivost, koja u kršćanskoj ženidbi zbog sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću.

 

Statistika

Godina

Broj vjenčanih parova

2011. 26
2010. 17
2009. 16
2008. 11
2007. 16
2006. 7
2005. 14
2004. 12

 

AKO SE ŽELITE VJENČATI

 

1. Javite se, oboje, ŽUPNIKU ZARUČNICE ILI ZARUČNIKA, već prema tome u kojoj se župi želite vjenčati, kako bi proveo POSTUPAK ZA ŽENIDBU.

Javite se župniku oko 3. mjeseca prije vjenčanja radi dogovora.

2. Da bi se što bolje pripravili za život u braku pohađati ćete ZARUČNIČKI TEČAJ (koji je obavezan po odredbi našeg nadbiskupa). Po završetku tečaja ćete dobiti POTVRDU o obavljenom tečaju koju ćete odnijeti župniku koji vas sprema za vjenčanje. Raspored tečajeva možete dobiti kod župnika.

MALA PREPORUKA: TEČAJ OBAVITE ŠTO RANIJE (možete ga pohađati i godinu dana prije samog vjenčanja), da ne biste zadnji čas morali sve obaviti: Zaručnički tečaj, ishođenje crkvenih i državnih dokumenata, Postupak za vjenčanje, Ozivi na svetoj misi prema mjestu stanovanja (NE prema mjestu rođenja i krštenja), proba obreda ženidbe i sve Vaše ostale obaveze koje ćete imati u vezi vjenčanja (sala, glazba, vjenčanica, odijelo, fotograf, pozivnice, pozivanje gostiju, itd.)

3. Župniku koji Vas priprema za ženidbu potrebno je donijeti KRSNI LIST iz župe gdje ste kršteni na kojemu će pisati da ste SLOBODNI tj. da niste crkveno vjenčani, te možete sklopiti ženidbu. Tako vam Krsni list ujedno služi i kao Slobodni list.

(Ako ste kršteni u župi u kojoj se pripremate za sakrament ženidbe onda ne morate donositi krsni list jer se podaci o vašem krštenju i slobodnom stanju nalaze u Matici krštenih).

(Krsni list vrijedi 6. mjeseci).

4. Iz Matičnog ureda potrebno je donijeti POTVRDU o ispunjenju pretpostavki za sklapanje braka u vjerskom obliku. (Potvrda vrijedi 3. mjeseca)

5. Ako niste primili sakrament svete potvrde (krizmu) možete sklopiti sakrament ženidbe ali će Vas svećenik upozoriti da nećete moći biti kum na krštenju ili kod svete potvrde (jer to traži Zakonik Crkve katoličke). Stoga Vam se preporuča da u što skorije vrijeme (ako je moguće prije ženidbe a ako ne onda poslije ženidbe) u dogovoru sa svojim župnikom obavite kraću pripremu kako bi mogli primiti sakrament svete potvrde i tako stekli uvjete koji su potrebni da možete kumovati kod krštenja ili svete potvrde.

Da bi netko mogao biti kum na Krštenju ili Krizmi (Firmi) treba ispunjavati slijedeće uvjete: a) treba biti katolik sa navršenih 16 godina života; b) treba biti kršten, pričešćen i krizman; c) mora biti crkveno vjenčan (nije dovoljno samo civilno vjenčanje) – ali mora također biti i krizman, d) da nije rastavljen i ponovno civilno vjenčan ili javno živi u izvanbračnoj zajednici e) da ne živi u izvanbračnoj zajednici i odbija se crkveno vjenčati (a mogao bi). f) da provodi život u skladu sa katoličkom vjerom i crkvenim naukom g) otac i majka djeteta ne mogu biti kumovi.

6. Dan prije vašeg vjenčanja doći ćete na probu za obred vjenčanja i na svetu ispovijed u crkvu te ćete se pričestiti na svetoj misi.

7. Prema odredbi Nadbiskupskog Duhovnog Stola taksa za vjenčanje iznosi 300 kn.

ŠTO AKO SE NE ŽELITE VJENČATI U ŽUPI ZARUČNICE (ILI ZARUČNIKA)

NEGO U NEKOJ DRUGOJ ŽUPI !!!

Župniku koji Vas sprema za ženidbu iznesite svoju želju gdje se želite vjenčati. Zatim otiđite župniku župe u kojoj se želite vjenčati i upitajte ga može li Vas vjenčati u svojoj župi.

Ako pozitivno odgovori na Vašu molbu, tada Vašeg nadležnog župnika (koji je proveo Postupak za ženidbu) zamolite da vam dadne OTPUSNICU ZA VJENČANJE (nju ćete odnijeti župniku župe u kojoj se želite vjenčati). Prema odredbi Nadbiskupskog Duhovnog Stola taksa za Otpusnicu iznosi 250 kn.

Ako Vas za ženidbu želi spremiti župnik župe u kojoj ćete se vjenčati (tj. želi provesti Postupak za ženidbu), tada on mora imati dozvolu župnika zaručnice i župnika zaručnika.

Također župnika župe u kojoj se želite vjenčati morate pitati u koji Matični ured morate otići po POTVRDU o ispunjenju pretpostavki za sklapanje braka u vjerskom obliku (te mu ju odnesite).

DODATNE INFORMACIJE

- KIĆENJE CRKVE, CVIJEĆE – Ako želite ukrasiti crkvu vlastitim cvjetnim aranžmanima i ukrasiti klupe u crkvi, dogovorite to u sa župnikom.

Na zidove crkve (kako unutra tako ni vani) nije dozvoljeno ništa stavljati.

- SVIRANJE I PJEVANJE ZA VRIJEME OBREDA VJENČANJA

Imate mogućnost dogovora sa župnikom ili ako vi osobno imate nekoga tko bi želio svirati ili pjevati za vrijeme vašeg vjenčanja, tada ćete to dogovoriti sa župnikom.

- ODIJEVANJE – neka vaše odijelo i vjenčanica, kao i odijela uzvanika, budu primjereni svetom mjestu u kojem sklapate sakrament ženidbe.

Ako bi vjenčanica bila «preotvorena», molio bih da za vrijeme obreda u crkvi, iz poštovanja prema svetosti kapelice i sakramenta ženidbe, mladenka ima neki lijepi šal ili ogrtač u skladu sa vjenčanicom.

- IZLAZAK IZ CRKVE - crkva se uređuje svaki tjedan kako bi bila čista i uređena za nedjeljne svete mise pa tako i za vaše vjenčanje.

Po izlasku iz crkve postoji običaj da se mladenci zasipaju rižom (na žalost jer razmislimo - riža je hrana) ili raznobojnim papirićima što je kasnije jako teško počistiti.

Pokušajte organizirati na izlasku iz crkve zasipanje laticama cvijeća budući da su one «ekološke», ne onečišćuju zemlju i lako su razgradive u zemlji.

Ako je ikako moguće, molimo Vas da organizirate nekoga tko bi kasnije doveo crkvu i ulaz pred njom u stanje kakvo je bilo spremno za Vas, kako bi našoj župnoj zajednici crkva bila ugodna i lijepa za nedjeljne svete mise.

- PIROTEHNIKA, VATROMET – nije dozvoljen oko crkve

svecenicki_red_largeSakrament uvođenja u svećenički red. Zaređeni svećenici služe za Crkvu i u Crkvi.

Sav je Božji narod “svećenički narod” jer svi njegovi članovi vjerom i krštenjem postaju čionici svečeništva Isusa Krista koji je naš jedini Svećenik u potpunom smislu (Isus Krist je jedini “Posrednik” između Boga i ljudi, on jedini ostvaruje puno zajedništvo između nas i Boga). Snagom tog “općeg svečeništva” - zajedničkog svim i članovima Kristove zajednice - svi su kršćani pozvani da riječju i životom naviještaju “silna Božja djela” (osobito Radosnu novost koja je započela s Isusom Kristom), svi su pozvani da sebe neprestano prinose kao “duhovnu žrtvu” Bogu te da aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima Crkve (bogoslužju). Snagom tog općeg (zajedničkog) svečeništva svi su članovi Crkve pridruženi Kristovoj žrtvi (njegovoj smrti i uskrsnuću) kojom se ostvaruje potpuno darivanje Bogu i puno zajedništvo s njime. Stoga su svi Kristovi vjernici “mostovi”, “posrednici” između Boga i ljudi. No osim tog općeg svečeništva u Crkvi od njezina početka postoji i posebna služba, posebno svečeništvo koje nazivamo “ministerijalno svečeništvo” (naziv “ministerijalni” dolazi od latinske riječi koja znači “služenje”, “služba”). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Taj sakramenat primaju biskupi, svećenici i đakoni, tj. oni članovi Božjega naroda koji mu služe kao predvodnici i učitelji. Oni koji su sakramentom svetoga reda posvećeni za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh. Kolegij biskupa u zajedništvu s papom i kolegij prezbitera u zajedništvu s biskupom također su znak i svjedoci “Apostolske Tradicije”: oni na poseban način svjedoče za ono što su Apostoli primili od Isusa Krista i što su predali svojim nasljednicima da vjerno prenose svim generacijama (“tradicija” je riječ latinskog porijekla a znači “predavanje”).

· ĐAKON se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u “službi riječi”, u “službi oltara” i “službi ljubavi”. On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krst, vjenčava i blagoslivlje mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u “bratskom služenju” u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

· SVEĆENIK (prezbiter, “starješina”) sakramentom se reda posvećuje da predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da “predsjeda” slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popdbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na poseban način pripada dijeliti sakramenat pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu - misu.

Red prezbiterata (svećeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom. U posvetnoj molitvi biskup, između ostaloga, moli:

Daj, molimo te, svemogući Oče, ovim službenicima svojim dostojanstvo prezbitera. Obnovi u njihovim srcima Duha Svetoga; da vrže tu službu drugog reda koju im povjeravaš te primjerom svoga života postanu poticajem čudorednog ponašanja. Bili valjani suradnici naše službe da riječi evanđelja dopru do na kraj zemlje i da svi narodi, u Kristu sabrani, postanu jedan sveti Božji narod.

Novom prezbiteru biskup maže dlanove svetom krizmom uz riječi:

Gospodin Isus Krist, kojega je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom, čuvao te da posvećuješ kršćanski puk i Bogu prinosiš žrtvu.

Zatim im predaje pliticu s kruhom i kalež s vinom i vodom za euharistijsku žrtvu uz riječi:

Primi darove što ih sveti narod prinosi Bogu. Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš i život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega.

· BISKUP posvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Biskup je “znak” prisutnosti Isusa Krista - jedinog Predvodnika i Glave Crkve - te možemo reći da preko njega sam Isus Krist propovijeda evanđelje, dijeli sakramente i upravlja Crkvom.

Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist - jedini Pastir Crkve u punom smislu - povjerio da kao nasljednici Apostola predvode Crkvu: u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom. - Svi su članovi Božjega naroda dionici u Kristovoj “proročkoj” (učiteljskoj) službi, u “svećeničkoj” službi i “kraljevskoj” službi (službi upravljanja). No biskupi - sa svojim suradnicima svećenicima i đakonima - u tim trima službama imaju udjela kao “pastiri”, tj. kao predvodnici Crkve

Biskupski red podjeljuje se polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

Nakon posvetne molitve biskup posvetitelj maže novom biskupu glavu krizmom i govori:
Bog, koji te učini dionikom punine Kristova svećeništva,
izlio na te otajstvenu pomast
i dao da rod donosiš duhovnog blagoslova.

Pruža mu evanđelistar i govori:
Primi evanđelje i propovijedaj Riječ Božju sa svom strpljivošću i naukom.

Stavlja mu prsten uz riječi:
Primi prsten, znak vjernosti: ostani vjeran i Božju zaručnicu svetu Crkvu sačuvaj neokaljanom.

Daje mu štap i govori:
Primi štap, znak pastirske službe,i pripazi na svekoliko stado u kom te Duh Sveti postavlja za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom.

Zaređeni (tj. oni koji su primili sakramenat svetoga reda) obilježeni su “neizbrisivim Kristovim biljegom” za službu koja im se povjerava.



LITURGIJSKO RUHO

Liturgijsko ruho je gornja odjeća koju za bogoslužje odijevaju crkveni dostojanstvenici. Prilikom slavljenja euharistije svećenici uglavnom nose albu, štolu i misnicu, a đakoni albu, štolu i dalmatiku. Biskupi uz svećenićku odjeću još nose i na glavi mitru.

Alba - duga bijela haljina od lanenog platna koju nose svećenici za vrijeme liturgije.Zbog svoje jednostavnosti simbolizira čistoću srca.

Štola - Komad platna širine desetak centimetara. Nose je đakoni, svećenici i biskupi. Đakoni je nose preko lijevog ramena, a svećenici i biskupi oko vrata, da im sprijeda slobodno pada. Njezina boja odgovara liturgijskoj boji.

Pojas - Uzica ili pojas koji se koristi da bi se stegnula alba u struku.Obično je bijele ili liturgijske boje.

Misnica - gornji odjevni liturgijski predmet koji nose biskupi i svećenici za vrijeme slavljenja mise. Skrojena je kao ogrtač bez rukava. izrađena je od svile, baršuna ili neke druge prikladne tkanine. Simbol je Kristova jarma i znak sveobuhvatnog obilježja kršćanske ljubavi.

Mitra - Liturgijska kapa koju nose biskupi, kardinali i papa. Izrađena je od platna ili svile u obliku štita. Ukrašena je zlatnim vezom.

Slijed boja koje se upotrebljavaju za liturgijsku odjeću za vrijeme različitih razdoblja crkvene godine.

bijela - za blagdane Krista Gospodina, osim u slavljima Muke Kristove i BDM, u liturgijskom razdoblju Božića i Uskrsa, te na                 blagdane svetaca osim mučenika, za ukope

crvena - na Cvjetnu nedjelju, Veliki petak i blagdane apostola i evanđelista, osim Ivana i mučenika

ljubičasta - u došašću i korizmi, za ukope

zelena - u tzv. redovno vrijeme kroz godinu

krizma_largePotvrda je jedan od sedam sakramenata katoličke Crkve. Ona usavršuje krsnu milost, sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinštvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi našu vezu s Crkvom te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima. Ona je sakrament kršćanske zrelosti.

Ovaj sakrament utiskuje neizbrisiv pečat i zato se prima samo jednom.
Potvrda je sakramenat Duha Svetoga. Isus Krist je začet i rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice. Kod krštenja na Jordanu vidljivo mu je darovan Duh Sveti koji ga je “pomazao” za Mesiju. Sam je za se posvjedočio: “Na meni je Duh Gospodnji... On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima: na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4.18). Evanđelje bilježi da je u svemu svom javnom životu govorio i radio ispunjen Duhom Svetim.
Isus je i svojim učenicima obećao Duha Svetoga kao Duha istine koji će ih uvesti u svu istinu, Duha snage kojim će svjedočiti za njega. kao Duha Tješitelja i Branitelja. Obećani dar Duha primili su učenici na prve Duhove i odmah su polaganjem ruku taj dar prenosili na sve krštene. Time se događaj Duhova u Crkvi kroz sve vjekove obnavlja: Duh Sveti utvrđuje srca Isusovih učenika u vjeri, u nadi, u Ljubavi i svjedočenju.
Uz polaganje ruku brzo se kao prikladan znak potvrde pojavilo i pomazanje krizmom. Njime se označuje pomazanje Duhom Svetim, što se u Svetom pismu često spominje. Danas u svetoj potvrdi na potvrđenike, da bi primili Duha Svetoga, redovito polažu ruke biskupi, koji su nasljednici Apostola.
Potvrda nastavlja i dopunjuje ono posvećenje koje je započelo krštenjem. Zato se kod odraslih krštenika potvrda (krizma) podjeljuje odmah poslije krštenja, a slavlje se dovršava euharistijom: to su tri temeljna sakramenta, oni potpuno uvode čovjeka u Crkvu i njezina dobra, iznutra ga izgrađuju i osposobljuju za život po vjeri. Zato se i zovu “sakramenti pristupa u kršćanstvo” ili “sakramenti inicijacije”.
Da bi netko mogao pristupiti potvrdi, valja da je kršten, da je u milosti (tj. u prijateljstvu s Bogom i ljudima), da je prikladno poučen i da je kadar obnoviti krsna obećanja.
Potvrđenici koji su bili kršteni kao mala djeca obnavljaju krsna obećanja prije potvrde: od riču se sotone i ispovijedaju krsnu vjeru. Tako svjesno i osobno prihvaćaju ono što su nekoć kao djeca primili pristankom svojih roditelja. kumova i kršćanske zajednice.
Bitni obred potvrde je : pomazanje krizmenim uljem na čelu, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima:

PRIMI PEČAT DARA DUHA SVETOGA.

Potvrđenik odgovara:

AMEN.

Tako je potvrđenik zauvijek “obilježen” Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će biti vjernik. Taj je “biljeg” pred Bogom “neizbrisiv”.
Potvrđenike prate i predstavljaju biskupu kumovi. Prikladno je da to budu isti koji su bili i na krštenju (ali mogu biti i drugi). Budući da su kumovi pomoćnici i predvodnici u kršćanskom životu potvrđenika, osim što će mu biti prijatelji na koje će potvrđenik uvijek smjeti računati, oni valja da se ističu i uzornim kršćanskim životom:

· da budu dovoljno zreli za tu zadaću;

· da su kršteni te da pripadaju Katoličkoj Crkvi, da su potvrđeni i pričešćeni;

· da im crkveni zakoni ne zabranjuju vršiti službu kumova.

Po sakramentu potvrde (krizme) na poseban način primamo dar Duha Svetoga koji nas ispunja svojim svjetlom i svojom snagom te nas “potvrđuje”, to jest ušvršćuje i utvrđuje u vjeri i ljubavi. Ono što nam Duh Sveti na otajstven način dariva i izvodi u nama po sakramentu potvrde ukratko bismo mogli izraziti ovako:

· Duh Sveti usavršuje i dopunjuje u nama unutarnju sličnost Kristu (“suobličenje” Kristu) što nam je darovana na krštenju;

· potvrdom se krštenik potpunije i na osobniji način uključuje u Crkvu (potpunije se “ucjepljuje” u otajstveno Kristovo Tijelo i na potpuniji način postaje članom Božjega naroda). Time potvrđenik postaje sposobniji i obvezatniji sudjelovati u poslanju Crkve i preuzimati u njoj službe i odgovornosti. Zato kažemo da sakramentom potvrde postajemo “odrasli”, “zreli”, “Punoljetni” članovi Crkve.

· Duh Sveti nas ispunja svojim svjetlom da bismo što bolje mogli razumjeti ono što nam je Bog objavio, osobito po svom Sinu Isusu Kristu (Duh Sveti nas “uvodi u svu istinu”);

· Duh Sveti nas ispunja svjetlom i ljubavlju da bismo u događajima i ljudima koje susrećemo mogli prepoznati Božju prisutnost i Božji poziv da se neprestano što dosljednije uključujemo u izgradnju novoga, Božjega svijeta;

· Duh Sveti nas ispunja snagom i slobodom da bismo hrabro, kao punoljetni i odrasli kršćani, mogli živjeti po vjeri i za nju svjedočiti.

Statistika
Godina     Broj potvrđenika

2011.       90

2010.       71

2009.       83
2008.       71
2007.       72
2006.       64
2005.       76
2004.       58

 

Sveta potvrda  2007.

 

potvrda2007a

 

potvrda2007b

 

potvrda2007c

 

potvrda2007d

 

Sveta potvrda  2006.

 

potvrda2006x

 

Sveta potvrda  2004.

 

potvrda2003a

sveta_pricest_large

 

Sveta Pričest je jedan od sedam svetih sakramenata, te zajedno s krštenjem i potvrdom čini tzv. sakramente kršćanske inicijacije.

 

Sveta pričest je sakrament u kojem pod prilikama kruha i vina primamo pravo tijelo i pravu krv Isusa Krista. Taj je sakrament ustanovio Krist Gospodin na Posljednjoj večeri. On je tada blagoslovio kruh i rekao : Uzmite i jedite! Ovo je moje tijelo koje se za vas daje. Blagoslovio je i kalež s vinom i rekao : Ovo je krv moja, krv saveza koja se za vas proljeva, za oproštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen. Osim sakramenta sv. Pričesti ili euharistije, Isus je tada ustanovio i sakrament sv. Reda.

Sakrament sv. Pričesti može primiti samo onaj tko je u posvetnoj milosti (tj. tko nije u teškom grijehu). Prije stupanja na sv. Pričest potrebno je obdržavati euharistijski post ( jedan sat prije pričesti ništa ne jesti) koji uključuje i duhovnu pripravu za sakramentalno  sjedinjenje s Kristom. Onaj tko u teškom grijehu prima sakrament sv. Pričesti čini svetogrđe , a to je novi teški grijeh.

“Gospodnja večera”, euharistija je najpotpunije vidljivo očitovanje našega drugovanja s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnaža njem kruha. svojim govorom o kruhu života te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika.
To je Isus vidljivo učinio na Posljednjoj večeri prije svoje muke. Tu je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17) i na kraju je uzeo kruh, izrekao hvalu Bogu, razlomio kruh i dao ga učenicima govoreći:

“OVO JE MOJE TIJELO KOJE SE ZA VAS PREDAJE.
OVO ČINITE MENI NA SPOMEN.”

Zatim im je pružio čašu s vinom govoreći:

“OVA JE ČAŠA NOVI SAVEZ U MOJOJ KRVI,
KOJA SE ZA VAS PROLIJEVA.”

Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao “spomen-čin” svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja. Sv. Pavao tumači to riječima: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu (kalež), navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.
Misa je sakramenat Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito. “sakramentalno” slavi i obnavlja Isusova žrtva za naže spasenje. njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo “koje se za nas daje”, i njegovu krv “koja se za nas prolijeva”.

BITNI DIO MISE jest posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi s Posljednje večere. To je središte Isusovn spomen-čina: prilike kruha i vina ostaju iste, ali se mijenja sama stvarnost. Kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi. Plodovi zemlje i ljudskoga rada u euharistijskom slavlju postaju “znakovi” da se Isus Krist sav - dušom i tijelom - definitivno i nepovratno predao Ocu i nama, da se to “otajstvo” predanja snagom Božjega Duha i sada događa, da je taj “predani” Isus kao Uskrsli - snagom Božjega Duha - sav prisutan medu svojim vjernima. Tu otajstvenu promjenu stvarnosti kruha i vina u novu stvarnost, u stvarnu prisutnost Isusa Uskrsloga, zovemo “pretvorbom”. - To otajstveno događanje u središnjem činu euharistijskog slavlja predvodnik (svećenik) oglašuje riječima:

Tajna vjere! - Mysterium fidei!

Prisutni kliču:

Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,
Tvoje uskrsnuće slavimo,
Tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Euharistija je spomen-čin kojim se na otajstven način obnavlja događanje našeg spasenja. U njemu se ujedno najbolje vidi što je Crkva: zajednica vjernih okupljena oko svoga prisutnog proslavljenog Gospodina, koja po Kristu, s Kristom i u Kristu - ujedinjena snagom Duha Svetoga - daje svu slavu i čast Ocu. I sve to okupljena zajednica želi i nastoji slaviti i proživljavati u savršenom uzajamnom predanju. Euharistija stoga Crkvu istodobno najbolje očituje i izgrađuje. Euharistija je središnji sakramenat Crkve, sakramenat žive Prisutnosti i predanja.
Oko bitnog dijela euharistije od početka su se oblikovali razni obredi, čitanja, pjesme i molitve. Kroz duga su se stoljeća oni i mijenjali. Oni svi zajedno. oko tog neizmijenjenog dijela euharistije - pretvorbe, čine svetu misu. Svi ti obredi, čitanja, molitve i pjesme - raspoređeni prema liturgijskoj crkvenoj godini - čine knjigu koja se zove misal. Ta je knjiga neiscrpivo vrelo za sve zreliji vjernički život. Uvođenjem narodnog jezika u liturgiju ona je postala pristupačna svakom vjerniku.
Blagovanje Kristova tijela i krvi, pod prilikama posvećenog kruha i vina, zove se pričest.
Posvećeni kruh čuva se u crkvama i poslije mise, u prostoru koji se zove svetohranište ili tabernakul (pred njim gori “vječno svjetlo). Kristovo tijelo pod prilikama kruha čuva se:

· za pričest onih koji nisu mogli sudjelovati u misi (npr. bolesnici).

· za klanjanje i molitvu.

Statistika
Godina     Broj prvopričesnika

2011.       83
2010.       66
2009.       59
2008.       86
2007.       88
2006.       89
2005.       76
2004.       85

SA PRVE SVETE PRIČESTI

ppricest2004

krstenje_large

 

Krštenje je prvi, osnovni, temeljni sakrament Crkve. Krist ga je ponudio svima da imaju život vječni. krštenje je sakrament vjere. Krštenje je najveći milosni dar Presvetog Trojstva koji čovjek prima nakon ulaska u život. Po sakramentu krštenja od nebeskog Oca primamo Duha posinjenja i ubrajamo se u djecu Božju. Isus nas u svojoj Krvi po sakramentu krštenja pere od grijeha - istočnog i osobnih. Krštenjem čovjek postaje novo stvorenje, nanovo rođeno iz vode i Duha Svetog te se po njemu ugrađujemo u kraljevsko svečeništvo i postajemo narod Bogu stečen. Po krštenju smo za Boga vezani - postajemo njegova draga svojina. Ovaj sakrament je početak životnog hoda čovjeka prema vječnom sjedinjenju s Bogom u ljubavi, u nebu. Krštenje je temelj i vrata ostalim sakramentima i milostima koje nam oni dijele.

 

ZAŠTO ŽELITE KRSTITI VAŠE DIJETE?

Sakrament krštenja dao nam je Isus Krist, da nas po njemu posveti i uključi u svoju Crkvu.
Rekao je: «Idite i učinite mojim učenicima sve narode! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!» (Mt 28, 19).

Krštenje je temelj kršćanskog života. Bez njega nije moguće primiti ostale sakramente.
Po krštenju smo oslobođeni od istočnoga grijeha, nanovo smo rođeni kao djeca Božja te postajemo članovi Crkve katoličke – kršćani.

Krst utiskuje u krštenika neizbrisiv biljeg, zato se sakrament krštenja može primiti samo jednom u životu.

Krstimo djecu koja još nisu svjesna tih velikih duhovnih dobara koja primaju po krštenju, pouzdavajući se u ro­ditelje (koji su svjesni kršćani) da će oni osigurati djetetu vjersku pouku i vjerski život. S tom pretpostavkom Crkva prima djecu na krštenje.
Vi kao dobri roditelji želite Vašem djetetu dati sve najbolje što možete i što će mu u životu koristiti. Sve što je za dobro djeteta Vi mu dajete, makar ono toga nije svjesno. Dužni ste brinuti se za njegovo tjelesno, duševno i duhovno zdravlje.
Kao kršćanski vjernici znadete za Isusa Krista, za njegov život i nauk, za njegovu muku, smrt, za njegovu bezgraničnu ljubav prema svima; znadete za njegovu Crkvu, za smisao ljudskog života koji je usmjeren prema sretnoj vječnosti, znadete za zapovjedi, poznajete sakramente kojima se posveću­jemo... A sve to blago vjere Kristove može koristiti samo onaj koji je kršten.
Vaše kršćansko majčinsko i očinsko srce ne bi željelo da Vaše dijete ostane bez tih velikih duhovnih dobara.

Zato vjerujemo da krštenje svoga djeteta ne tražite zbog «pukog običaja naših starih» ili zbog ljudskog obzira,nego krštenje želite i tražite iz vlastitog uvjerenja o koristi i potrebi tog prvog sakramenta za vaše dijete.
Dragi roditeljiKad s ljubavlju dajete krstiti dijete, time preuzimate i obavezu da ćete dijete kršćanski odgojiti
VI STE PRVI UČITELJI VJERE SVOGA DJETETA!
Vi ćete ga naučiti kako se prekrižiti, Vi ćete ga naučiti molitvu Oče naš, Vi ćete ga voditi u crkvu na svete mise…
Dođite nedjeljom i blagdanom na svetu misu moliti Boga za svoj brak, za svoje dijete, za same sebe!
Ne zaboravite zajednički moliti u obitelji!
Daleko od Vašeg doma bila psovka, pijanstvo, prevara, nerazumijevanje, vrijeđanje, svađe, nasilje i svako drugo zlo...
Neka Vaše dijete raste u divnom ozračju plemenitog, sretnog i skladnog kršćanskog obiteljskog života!
Ovaj poziv na vjersku obnovu upućuje se i kumovima, jer i oni također imaju veliku ulogu ne samo na krštenju, nego i kasnijem životu djeteta, da bude vjerno krsnom obećanju!

Oče i majko! Vi volite Vaše dijete svim srcem! Znajte da ga i Bog voli! Isus je i za njega trpio i umro da ga spasi!
Nek' se udruži i nebeska i zemaljska ljubav, pa neka u tom svetom i radosnom raspoloženju bude i krštenje Vašeg djeteta.

«O, sretno budi, ti maleno dijete, koje si po krstu Bogu posvećeno!
O, sretno budi, jer Isus je i tebe otkupio, i svetim krstom preporodio! Tebe vole tvoji roditelji, još te više voli sam Bog! Po krštenju ti je upućen poziv i dana mogućnost da budeš vječno sretno!»

ŠTO JE POTREBNO ZA KRŠTENJE VAŠEG DJETETA

¨ Krštenje najavite oko mjesec dana prije vašem vlastitom župniku
¨ Krštenje je u župi Vašeg boravka, no ako imate želju krstiti dijete u drugoj župi, tada zamolite vlastitog župnika da Vam dadne dozvolu za krštenje u drugoj župi.
¨ Poželjno je (prema Rimskom Obredniku) krštenje obavljati nedjeljom kad Crkva slavi spomen Vazmenog Otajstva – Uskrsnuća Kristova. (ali moguće je, po dogovoru, djecu krstiti i u druge dane)

TKO MOŽE BITI KUM NA KRŠTENJU ili krizmia) katolik sa navršenih 16 godina života; b) treba biti kršten, pričešćen i krizman; c) mora biti crkveno vjenčan (nije dovoljno samo civilno vjenčanje) – ali mora također biti i krizman, d) da nije rastavljen i ponovno civilno vjenčan ili da ne živi u izvanbračnoj zajednici e) da ne živi u izvanbračnoj zajednici i odbija se crkveno vjenčati (a mogao bi). f) da provodi život u skladu sa katoličkom vjerom i crkvenim naukom g) otac i majka djeteta ne mogu biti kumovi. Tako kaže Crkveni Zakonik i to moramo uvažiti.
¨ krsni kumovi su pred Crkvom jamstvo da će dijete biti kršćanski odgojeno. Ako roditelji ne bi mogli tu dužnost izvršiti, onda su kumovi dužni ozbiljno i savjesno pobrinuti se za vjerski odgoj djeteta. Stoga kumstvo nije za šalu. Kumovi su pozvani primjerom i riječju poučavati svoje kumče vjerskom životu. Njihov život mora biti uzoran vjernički život. Stoga, pri odabiranju kumova neka roditelji ne gledaju da li su kumovi imućni već da za kumove odaberu uzorne vjernike.
¨ Ako kumovi nisu iz iste župe recite im da donesu potvrdu svojeg vlastitog župnika da mogu kumovati na krštenju.
¨ Na krštenje je potrebno doći u točno u dogovoreno vrijeme; bolje nekoliko minuta ranije, nego kasnije. Budući da je najčešće krštenje skupno, tim je više potrebna točnost.

¨ TREBA LI ŠTO PONIJETI NA KRŠTENJE?DAKRSNU SVIJEĆUBIJELU KOŠULJICU.

RED KRŠTENJA
1. Obred primanja
Svećenik - krstitelj:
¨ Pita roditelje koje će ime dati svome djetetu. Roditelji glasno kažu ime djeteta.
¨ Zatim ih pita što traže od Crkve Božje za to dijete. Odgovaraju: «Krštenje»
¨ Podsjeća roditelje na njihovu obavezu da dijete odgoje u vjeri«Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri, kako bi živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega kao što nas je Krist učio. Jeste li toga svjesni?» Roditelji odgovore: «Jesmo!»
¨ Upravlja pitanje kumovima: «Jeste li pripravni pomagati roditelje ovog djeteta u njihovoj zadaći?»
Odgovaraju: «Jesmo».
¨ Znamenuje dijete znakom križa na čelu, a potom roditelji i kumovi učine to isto.
2. Služba riječi
¨ Biblijska čitanja: održava se služba riječi, u kojoj nam govori Bog preko sv. Pisma.
¨ Slijedi kratki nagovor za dublje shvaćanje krsnog otajstva.
¨ Vjernička molitva: prošnja za dijete, roditelje, kumove, ostale... Svi odgovaraju: "Gospodine, smiluj se!" ili "Gospodine, usliši nas!"
¨ Nadovezuju se kratki zazivi svetaca. Svi odgovaraju: "Moli za nas!" odnosno "Molite za nas!".
¨ Molitva zaklinjanja da dijete bude oslobođeno istočnog grijeha.
¨ Svećenik položi ruku na dijete - Crkva dijete po krštenju uzima u duhovnu zaštitu.
3. Krštenje - Samo krštenje se obavlja kod krstionice ili u svetištu.
4. Odreknuće Sotone i Ispovijest Vjere
«Odričemo se đavla i svakoga zla!» To izriču roditelji i kumovi sa odlukom da će dijete čuvati od zla i odgajati ga u vjeri. Odgovara se tri puta: «Odričem!» i tri puta«Vjerujem!». Time je naglašena ozbiljnost ovoga čina. «To je vjera naša. To je vjera Crkve. Njom se dičimo. Nju ispovijedamo u Kristu Isusu, Gospodinu našemu!» Svi odgovore: «Amen!»
5. Krštenje
Svećenik još jednom upita: «Hoćete li da I. (kaže ime djeteta) primi krst u vjeri Crkve što je sada svi zajedno ispovjedismo?» Roditelji i kumovi odgovaraju:«Hoćemo!» Tada svećenik polijeva dijete krsnom vodom tri puta po glavi i u isto vrijeme govori: «(IME), JA TE KRSTIM U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA.»
Kod čina krštenja dijete može držati kum ili kuma, majka ili otac.
6. mazanje svetom krizmom
Po krštenju je dijete postalo kršćanin, posvećeno je Kristu. To se označuje mazanjem svetim uljem, zvanim Krizma, koje vrši svećenik na tjemenu glave nakon uvodne molitve.
7. odijevanje bijelom haljinom
Svećenik stavlja na dijete bijelu haljinu koja je znak milosti, znak prijateljstva s Kristom, znak čistoće i poticaj za čuvanje čiste i neporočne duše.
8. pružanje zapaljene svijeće
Krist «svijetli» svojim životom i svojim naukom djetetu i tako ga vodi kroz život. Neka u tome svjetlu stalno živi, imajući Krista za vrhovni uzor. Krstitelj pozove: «Primite svjetlo Kristovo». kum ili otac pali krsnu svijeću na uskrsnoj svijeći, koja označuje Isusa Krista Uskrsnuloga.
9. »efeta«
Svećenik dotiče uši i usta djetetu moleći da ono uskoro može primati Isusovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru.
10. Zaključak obreda
Obred završava kod oltara. To je zapravo znak da nas krštenje dovodi k oltaru, tj. živom Kristu u Euharistiji.
To svećenik i spominje u uvodnoj molitvi završnog obreda da će novokrštenik postati sudionik žrtvenog stola.
Molimo svi zajedno Oče naš! Molimo sigurno, jasno, bez žurbe, radosno od srca!
I na koncu, blagoslov, da Bog uvijek bude s vama, da vas Božja pomoć uvijek prati, da vam uvijek bude u pomoći!

Roditelji, čuvajte djetetu krsnu svijeću. Upalite ju samo u vjerskim zgodama, o godišnjici krštenja ili na imendan vašeg djeteta; sakupite se članovi obitelji (po mogućnosti i kumovi) te se uz ovu goruću svijeću pomolite za dijete.

Krstitke u kući - Neka to bude lijepa obiteljska svečanost (bez pretjerivanja), prožeta kršćanskim duhom. Smisao nije u jelu nego u zajedništvu. Da nije krštenja ne bi bilo niti slavlja. Gozba nema smisao sama za sebe nego dobiva smisao upravo radi svetog sakramenta krštenja. Prije blagovanja pomolite se zajednički, bez stida. Proslavite veselo i radosno ovaj veliki događaj u životu Vašeg djeteta i Vaše obitelji prema Vašim mogućnostima.

Krštenje u životnoj opasnosti
Ako je dijete veoma slabo, treba odmah obavijestiti svojega ili najbližeg svećenika, od­nosno ako se može, donijeti dijete odmah na krštenje. Ako se nalazi u bolnici, zauzmite se da svećenik dođe tamo krstiti ga. Zamolite liječnika ili medicinsku sestru na Odjelu da pozovu svećenika.
Dogodi li se, da je dijete toliko slabo da se ne može stići do svećenika ili da svećenik ne može doći do djeteta, a očita je smrtna opasnost, onda neka netko od prisutnih krsti dijete. U tom slučaju smije krstiti svaki čovjek koji znade kako treba krstiti.
Krsti se ovako: Tri puta se dijete polije po glavi običnom tekućom vodom
i govori u isto vrijeme: «(KAŽE SE IMEja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.»

 

 

Statistika

 

Godina     Broj krštenih

2011.     91

2010.     86

2009.     68
2008.     57
2007.     58
2006.     46
2005.     43
2004.     35

 

Krštenje petog djeteta obitelji Lulić
Krštenje je predvodio biskupski vikar za grad Zagreb dr. Josip Oslić

lulici028

 

Krštenje petero djece

blizanci1

 

blizanci2